Majka moli da pročitate njezinu priču nakon što joj je dijete iznenada preminulo od neočekivane bolesti

Noćna mora svake majke je gubitak djece. No, to se većinom čini kao daleki strah koji je stvaran samo u filmovima, a nikada se neće dogoditi vama – sve dok ne budete gledali vaše dijete kako uzima svoj posljednji dah, a liječnik vam govori: „Žao mi je, ali nije preživjela.“

Takav je slučaj bio za Sierru Greenlee, majku koja je gledala svoju predivnu djevojčicu kako odlazi u raj zbog nedijagnosticiranog slučaja dijabetesa tipa 1.

Još uvijek u šoku zbog događaja koji su se zbili 22.3.2018., za Sierru je jako teško ponovno se prisjetiti te horor priče. No hrabra majka odbija ostati tiha u nadi da će smrt njezine djevojčice Aryje spasiti druge živote.

Do sada je Aryjina priča spasila živote najmanje 13-ero djece, a njezina majka moli da podijelite njezinu poruku kako bi više djece mogli biti dijagnosticirano na vrijeme.

Dijabetes tipa 1 se često ne pregledava kod djece dok ne krenu u školu tako da je Aryjina bolest prošla neopaženo. Važno je znati simptome kako i vaše dijete ne bi patilo na isti način.

Sierra je na Facebooku napisala:

„Došao je trenutak kojeg sam se bojala već 11 mjeseci. Voljela bih iskoristiti ovo vrijeme kako bih podijelila nešto što mi je jako važno i blisko srcu. Znam da je većina to već pročitala, ali želim ponovno to podijeliti. Zadnji put je ta objava spasila živote 13-ero djece. Neka ovaj puta spasi i više.

U popodnevnim satima 22.3.2018. sve je bilo kao i inače. Završila sam s poslom te sam krenula pokupiti svoju kćer. Provela je tjedan sa svojim tatom te sam jedva čekala da ju vidim. Bila sam uzbuđena da mi ispriča o svom tjednu te sam sanjala o kasnim doručcima s njom i igranju kada se probudi.Kada sam došla do dadilje ona mi ju je donijela do automobila, moja je kćer bila u dubokom snu; činilo se da je imala dug dan. Našalila sam se i pitala diše li uopće. Dok nisam stavila svoju ruku na njezina prsa i nisam ništa osjetila. U tom sam se trenu potpuno uspaničila. Nisam mogla završiti misao. Znala sam da ju trebam vratiti unutra i početi oživljavanje. Bila sam tako ljuta i prestravljena. Vikala sam na svakog tko mi je pokušao stati na put ili nešto reći.

Otrčala sam unutra s njom i započela umjetno disanje na njezinom malenom beživotnom tijelu. Znala sam da sam trebala biti mirna, ali nisam mogla, vikala sam na dadilju i pokušavala misliti na pritiske na prsa i disanje, a cijelo sam to vrijeme paničarila.

Napokon je stigla hitna nakon vjerojatno 15 minuta, ali mi se činilo kao sat vremena. Slijedeći sat dok su ju pokušavali oživjeti ja sam zvala njezinog tatu i svoje roditelje, hodala sam uznemireno, plakala sam i molila se. U trenutcima sam osjećala kao da sam neka potpuno strana osoba koja samo promatra što se događa. Uvijek sam imala takve noćne more, ali se nikada nije trebalo dogoditi, ne meni. Bio je to jedan od najužasnijih trenutaka u mom životu.

Nakon sat vremena gledanja kako pokušavaju oživjeti moju djevojčicu, stavili su ju u vozilo hitne pomoći, a mi smo ih slijedili. Dok smo se vozili do bolnice u glavu su mi navirale užasne misli. Razmišljala sam o zadnjem trenu kada sam ju vidjela – molila me je da ne idem na posao, a ja sam svejedno otišla. Razmišljala sam o tome kako bi bilo da moram planirati njezin pokop i o svemu što bismo propustile. Molila sam se Bogu da spasi moje dijete i učinit ću što god želi.

Kada smo stigli u bolnicu odveli su me u malu sobu i počeli ispitivati sva ona pitanja koja inače pitaju kada dođete u bolnicu. Mislila sam, zaluđena, da je to bio dobar znak. Žele ju liječiti. Bila sam tamo možda 10 minuta prije nego je došao liječnik koji je sjeo pokraj mene i rekao riječi koje će zauvijek promijeniti moj život: ‘Učinili smo sve što smo mogli, ali ju na žalost nismo mogli oživjeti te nije preživjela.’

Ta jedna malena rečenica mi je srušila cijeli svijet. Sve što sam imala bila je ona. Ona je bila moj ponos i radost. Da ste me pitali kako sam vjerojatno bih rekla nešto kao: dobro sam, moja kćer… No u tom trenu nisam ništa osjećala, kao da je i moje srce stalo. Bila sam prazna. Šok je bio nestvaran..

Kada su me odveli do njezinog malenog beživotnog tijela na tom velikom bolničkom krevetu, potpuno sam se slomila. Željela sam ju držati i leći s njom. Pustili su me. Držala sam ju dok je toplina napuštala njezino tijelo, a koža joj je postala hladna. Prolazila sam rukama kroz njezinu kožu, pjevala sam njezinu najdražu pjesmu.

Nakon otprilike 30 minuta su mi rekli da moraju obaviti neke testove te se čini da je imala nedijagnosticirani dijabetes tipa 1 te je šećer u njezinoj krvi bio oko 500. Nisam mogla razumjeti tu informaciju. Kako je moja beba mogla imati dijabetes? Išla je na sistematski prije tjedan dana te su mi rekli da je zdrava. Kako je mogla umrijeti od bolesti za koju znam da tisuće ljudi dobro podnosi?

Za one koji ne znaju, prosječni šećer u krvi ne bi trebao biti iznad 120 ,a moje je dijete imalo 5 puta toliko. Kada se popne na 300-400 nastupi koma. Moja je beba pala u komu, a njezino se maleno tijelo nije uspjelo izboriti te se ugasilo. Ne bih to nikada očekivala jer nije bilo znakova. Nitko u našoj obitelji nema dijabetes tako da nismo mogli ni pomisliti na to.

Kasnije sam saznala da malu djecu ne testiraju na dijabetes. Testiranja počnu kada dijete bude školske dobi i pokaže neke znakove. Osim ako je ta bolest česta u obitelji.

Znakovi dijabetesa kod male djece su velika žeđ, učestalo mokrenje i umor. Ujedno se može pojaviti odjednom. Te se znakove većinom ni ne primijeti jer se većina beba tako inače ponaša. Test za dijabetes je jednostavan i treba ga zatražiti na njihovom sistematskom ili običnom pregledu kod liječnika.

Molim vas da zatražite taj test. Molim vas da obratite pažnju na simptome dječjeg dijabetesa. Molim vas da podijelite ovu objavu sa svima jer ni jedan roditelj ne bi trebao čuti riječi: ‘Žao mi je, ali nije preživjela’.

Zadnji put kada sam ovo podijelila dobila sam mnogo pitanja koja želim raščistiti. Ne, nije se cijepila na tom pregledu. Molim vas nemojte koristiti priču moje kćeri za prigovaranje o cijepljenju. I da, neki ljudi su imali tako visok šećer i preživjeli su. Ta bolest ne utječe na svakoga jednako. Molim vas nemojte mi govoriti da lažem ili da koristim priču svoje kćeri kako bih dobila pažnju. No, to i pokušavam, pokušavam vam svratiti pozornost na dijabetes kod djece.

Hvala vam.“

(magazin.ba)