Priča se da je jednom živjela slabašna starica koja je otišla živjeti sa snahom, sinom i unukom nakon što je umro njen voljeni muž.

Sluh i vid su joj se pogoršavali svaki dan… a ruke su joj se nekad toliko tresle da bi se na pod otkotrljao grašak iz tanjira, a supa se iz kašike prosipala.

Snaha i sin nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je iza sebe ostavljala. Jednog dana rekli su dosta, pa su joj odredili poseban dio gdje sve obroke sama jede.

Posmatrala bi ih za vrijeme jela s drugog kraja sobe, oči su bile pune suza, ali sa njom teško da su razgovarali, samo bi je grdili kad bi joj viljuška ili kašika ispala… Jednu noć, mala djevojčica igrala se sa kockama na podu.

-Šta praviš? – znatiželjno je pitao otac.

-Spremam za mamu i tebe mali sto. Tako da sami možete da jedete kad ja odrastem.

Majka i otac su bez teksta ostali i izgledalo je kao da cijelu vječnost traje. Potom su počeli plakati…

Onda su postali svjesni tuge koju su izazvali i onog što su uradili…

Tu noć su staricu vratili na njeno mjesto za velikim stolom i ona je sa njima jela uvijek od tog dana. A kad bi na sto pao komadić hrane ili bi na pod zalutala viljuška, činilo se kao da za to više niko ne mari..

Kategorija: