Bili smo najbolji prijatelji, ja i moj sin, sve do njegove 14 godine. Tada sam još mislila da nam ima spasa. Onda je napunio 17 godina i životi su nam upropašćeni. Ipak, nikada neću dići ruke od njega-

Moj sin Tajler je bio vrlo srećan ali i osjetljiv dječak. Bio je pametan, duhovit i imao je zlatno srce. Bilo je lako vaspitavati ga – slušao me je i poštovao. Postala sam samohrana majka kada je on imao oko dvije godine, a njegov brat je u to vrijeme imao tri mjeseca. To nas je još više zbližilo. Vaspitavala sam ih tako da od njih napravim nezavisne ljude. Nikad nisam koristila droge, čak se nikada nisam ni našla u njihovoj blizini. Sve to je za mene bio neki drugi, strani svijet. Kada bih u novinama čitala savjete da „pričam sa djecom o drogama“, radila sam to. I ne samo to, Tajler i ja smo imali dogovor. Mogao je da farba kosu, buši pirsinge, pušta kosu, mogao je da nosi koju god odjeću hoće…sve ali NIKADA nije smio da proba drogu. Rekla sam mu da ću mu mu odsjeći kosu ukoliko samo načujem da je probao drogu, a kosa mu je bila najvažnija stvar na svijetu, pa sam mislila da će ga to dovoljno uplašiti, piše Stejsi Lad iz Oregona, majka jednog heroinskog zavisnika.

Kada je imao oko 14 godina počeo je da koristi marihuanu. Čim sam saznala, odvela sam ga kod psihologa specijalizovanog za bolesti zavisnosti i, kao što sam i obećala, ošišala ga. Čak sam uspjela da se dogovorim sa šefom da izađem sa posla svakog dana oko 14 časova da bih mogla da pokupim djecu iz škole, i ostatak dana sam radila od kuće da bih mogla da budem sa djecom i da bih pazila Tajlera. Srce mi se slamalo što je probao marihuanu…u to vrijeme nisam ni slutila koliko će mi srce tek biti slomljeno.

Sa 17 godina prešao je na heroin. Ja sam bila preplašena, očajna i uvjerena da sam ja kriva za sve. Samohrana majka, sa mnogo propalih veza, koja pritom radi po cijeli dan. Krenula sam i sama na terapiju. Tog dana kada sam saznala, priznao mi je da je već tri mjeseca na heroinu i da hoće da prestane. Sa je pokušavao, i četiri dana je bio čist kada mu je pozlilo. Uzela sam slobodan dan sa posla i zvala sve moguće klinike za rehabilitaciju. Konačno sam našla jednu koja bi ga primila po cijeni od 1.500 dolara. Imala sam vrlo niska primanja i to mi je bila ogromna suma, ali sam se snašla. Završio je tretman kod njih i bio je čist par mjeseci nakon što je izašao sa klinike, a onda je počeo iznova. Od tada je hapšen više puta nego što mogu da prebrojim, 10 mjeseci je bio u pritvoru, nekoliko mjeseci u zatvoru, bio je u pet rehabilitacionih klinika i svakog puta sam se nadala da je to to, kad to pregura, zaboraviće na heroin, i svaki put bi se vratio heroinu a ja postajala još beznadežnija.

Iz moje perspektive, taj njegov put je i za mene bio nevjerovatno bolan. Zbog njega su mi propale veze sa tri divna muškarca, od kojih sam za jednog bila vjerena. Umalo sam otpuštena sa posla prije dvije godine jer mjesecima nisam znala gdje je (ispostavilo se da je u zatvoru, a ja sam bila poluluda zbog potrage za njim). Svakog dana probudim se sa strahom da je konačno svanuo dan kada će se predozirati i umrijeti. Možda će i izvršiti samoubistvo. Već mi je prijetio time i onda nestajao iz mog života. Kad bih čula da je u zatvoru, laknulo bi mi jer bih makar znala da je na bezbjednom. Nekada mi je bilo nezamislivo da moj sin završi u zatvoru da bih se na kraju molila da bude u zatvoru.

Ne samo to, gotovo sam sasvim upropastila odnos sa svojim mlađim sinom jer ne odobrava to kako se ponašam prema Tajleru niti njegoe životne izbore. Zbog Tajlera nemam nikakav kontakt sa svojom unukom. Moj mlađi si Šon je vojno lice i ima potpuno drugačiji i vrlo strog pogled na svijet. Eto, ipak sam uspjela da odgajim jednog nezavisnog, jakog i odgovornog čovjeka.

Naša porodica više nije ni blizu one bliskosti koju smo nekad imali. Više odavno nismo zajednica. Članovi dalje porodice ne žele kontakt sa mnom zbog Tajlera. Njegova baka je pokušavala da mu pomogne, ali je na kraju i ona digla ruke i, iako ga voli, ne želi ga blizu sebe. Znači, sama sam u ovome. Jer, vidite, cijela moja i šira i uža porodica sačinjena je od konzervativnih ljudi koji žive život pretvarajući se da je sve u redu. Tajlor je za njih crna mrlja u porodičnom stablu i biraju da ga ignorišu. Kada sam vidjela tekst druge majke, „Moj heroinski zavisnik“, mnogo mi je pomogao da shvatim da je zavisnost bolest za koju ja nisam kriva. Ne pomažemo heroinskim zavisnicima u svom okruženju dovoljno. Umjesto toga, guramo ih od sebe, dublje u zagrljaj droge.

Kada sam vidjela tekst „Moj heroinski zavisnik“, pokazala sam mu ga, jer volim da mu skrećem pažnju na stvari za koje mislim da bi mu pokazale da ga i dalje vidim kao svog sina, ne ko zavisnika i teret. Uzeo mi je telefon i povukao se na nekih sat vremena, a onda se vratio i pokazao mi šta je otkucao na mom Fejsbuk nalogu. Plakala sam čitajući to.

– Ovo kuca Tajler. Ja sam zavisik u našoj porodici. Moja mama je tjerala nasilne muškarce od nas kroz moje djetinjstvo, pjevala mi uspavanke, hvalila me i bila ponosna na mene, uvjeravala me da mogu da uradim sve što poželim. Mama me je naučila da pokažem razumijevanje za sve i saosjećam sa svima, kao i da sve prihvatam takve kakvi jesu. Moja mama se žrtvovala radeći prekovremeno kako bi mom bratu i meni obezbjedila sve potrebne stvari pred početak nove školske godine. Sve je žrtvovala za nas dvojicu. Mama je ta zbog koje vjerujem u ljubav, mama je ta koja mi je pravila šerbet kada bih se razbolio, mama mi je masirala sljepoočnice kada su me mučile migrene, mama je namjerno puštala kosu da joj bude dugačka jer sam volio da vrtim njene uvojke prstima. Moja mama se neustrašivo borila za našu budućnost i sreću. Moje djetinjstvo je bilo ludo, ali ruke moje majke su uvijek bile moje utočište i uvijek me je prihvatala takvog kakav jesam. Puštala me je da se farbam, nije gunđala zbog pirsinga, slušala metal u kolima sa mnom. Puštala me je da budem drugačiji. Bili smo najbolji prijatelji, ja i mama. A onda se desila zavisnost. Počeo sam da se borim za svoj goli život i da lažem mamu, da kradem od nje, da je vrijeđam, da joj uništavam odnose sa drugima, da joj kradem miran san koji je zaslužila. Uradio sam sve što može da uradi osoba kako biste je mrzili. Međutim, moja hrabra i jaka mama je drugačija. Bila je uz mene sve vrijeme kroz moju zavisnost, više puta me spasila od predoziranja, posjećivala me u zatvorima, moja mama mi stalno govori kako sam lijep i pametan iako sam većinu vremena oštećen i glup. Moja mama mi stalno priča da zaslužujem ljubav i život iako sam je izdao i slomio joj srce. Toliko nade ulaže u mene da i sam dobijam volju da se borim. Moja mama je razlog zašto sam danas živ. Mama, volim te i zahvalan sam ti za sve što radiš za mene. Volio bih da ti to jednog dana i pokažem i nadam se da ću moći da ti pomognem da preboliš sve ovo. Izdržala si toliko toga. Toliko mi je žao što sam te povrijedio. Hvala ti što si mom životu dala smisao.

Ovo je napisao prije dva dana. Danas je opet uzeo heroin i opet krećemo ispočetka. I danas ću uraditi on što uvijek radim – moliti se, nadati i neću odustati.

Izvor: