Od 8. razreda su se svi DIVILI MOJOJ LJEPOTI: Sve poslove dobila sam SAMO ZBOG IZGLEDA i imala najbolje muškarce. Danas imam 50 godina i shvatila sam GORKU ISTINU

Aleksa Culis Rej oduvijek je sve dobijala na tanjiru zato što je bila lijepa i zgodna. Danas, u svojim kasnim 50. godinama, kada se osvrne i nabroji šta joj je tačno ljepota donijela, nema puno toga da navede. Mnogo više joj je, kaže, oduzela. A na kraju, zaključuje, koliko god da ste bili lijepi u mladosti, kada pređete 40. godinu, baš sve žene čeka jedna ista tužna stvar.

Negdje oko osmog razreda ljudi su počeli da mi masovno govore da sam lijepa. Bila sam visoka i vitka. Uvijek sam imala sjajnu figuru i nikada nisam imala više od 55 kilograma. Počela sam da se bavim manekenstvom u srednjoj školi. Imala sam tamnu kosu do struka i tamne oči. Kada bih se našminkala, obula štikle i dotjerala se, izgledala sam zastrašujuće.

Moja ljepota otvorila mi je mnoga vrata. Radila sam u PR agencijama, bila novinarka, voditeljka, imala svoju emisiju. Glumila sam u ma, serijama i pozorištu. A nikada ni za jedan posao nisam imala razovor. Da, imala sam fakultetsku diplomu, ali ni slučajno nisam morala da je i pokažem. Dovoljno je bilo da se pojavim.

Jedna od najgorih stvari kada ste prelijepi je činjenica da vas druge žene mrze. Zbog žena sam cijelog života plakala. Kada poželim da sa nekom ženom sklopim prijateljstvo, osjećam se kao frajer koji mora da se trudi da je osvoji. Žene mi ne vjeruju. Ne žele da budem blizu njihovih muževa. Ne zovu me na zabave. Tačno mogu da zamislim kako razmišljaju moje “drugarice” kada reše da me ne pozovu na zabavu – “Pa šta ako je povrijedim. Ima svoj izgled i to je više nego što ja imam. Ionako dobija sve u životu”. To je kao kad se rodite u bogatoj porodici, niko vam ne vjeruje da imate probleme.

Cijeli moj život, žene su me zaista mrzile. Na mom prvom poslu su se sve radnice urodtile protiv mene. Ostavljale su polupopijene flaše alkohola da bi izgledalo da pijem na poslu. Dvije radnice, naročito bliske sa šefom, stalno su ga nagovarale da me otpusti. Na kraju, kada sam i ja sama otišla da mu se žalim, rekao mi je otvoreno: “Slušaj, one su ljubomorne na tebe. Mrze te zato što si lijepa”.

Bila sam nekad i vjerena. On je raskinuo vjeridbu nakon što je njegova snaja počela da me ogovara kod porodice. Zaprijetili su mu da će ga izopštiti iz nasljedstva ako me oženi. To mi je slomilo srce. A ta snaja, vjerovatno je mislila da je ona “princeza” porodice i da niko ne smije da joj ugrozi poziciju.

Kada sam bila mlađa, zbog ljepote nikad nisam imala prijatelje. Bila sam tako očajna i usamljena da sam se družila sa bilo kim.

Muškarci su mi bili bolji prijatelji, ali uvijek su smetali mojim momcima. Branili su mi da se družim sa muškarcima, uvjereni da svi oni hoće samo da me odvedu u krevet. I tako sam razmišljala: “Žene me mrze. Muškarci me takođe ne vole, od mene žele samo se*s. Vrijedim li ja išta?”. Moj najbolji prijatelj bio je jedan gej muškarac. Nije bio ljubomoran na mene i svakako ga nisam privlačila. To je možda moje jedino čisto prijateljstvo u životu.

Nikad nisam imala problem da privučem pažnju muškaraca, ali bi mi brzo dosadili. Trebalo je da se više potrudim oko onih dobrih. Sada, kad sam starija, vidim da bi bili dobri muževi i očevi. Međutim, tada, kada sam bila mlađa, samo bih odjednom nestala i prestala da se javljam.

I tako sada, kada se osvrnem i zapitam se “šta mi je moja ljepota uopšte donijela?” imam sljedeći odgovor: Donijela mi je par poslića, mnogo momaka…ali šta još? Nisam se udala do svoje 35. godine, a i tad sam se udala samo da bih rodila dijete. Naravno, svi ti dobri frajeri koje sam imala u svojim dvadesetim su odavno ugrabljeni.

Moj muž je bio posljednji pristojan čovjek. Imao je, doduše, problema sa alkoholom, ali prevazišli smo to. Imali smo i krize, kada sam razmišljala da ga ostavim ali nisam smela jer sam znala da nikad više ne bih našla nekog.

Ovih dana, otkad sam ostarila, kada se ne našminkam i kada nabacim koje kilo (što se često dešava), prolazim kao prosječna žena. I kao i svaka prosječna žena od preko 40 godina, nevidljiva sam za svijet. Mogu da hodam i gola, nikog ne interesujem.

A evo i tužne istine: Uopšte nije važno koliko ste bili lijepi u mladosti. Kada ostarite, svakako postajete nevidljivi. Ma možete da izgledate kao grom preko 40. godine, nikog to ne interesuje. Niko ne gleda. A ironija je u tome što sam ja sada mnogo kvalitetnija osoba nego što sam bila onda kada je svijet uzdisao za mnom. Odgojila sam dvoje djece, sredila brak, pomogla mužu da se izbori sa alkoholizmom, njegovala stare roditelje i gledala ih dok umiru. Zbog svega toga sam bolja osoba. Ali, za ostatak svijeta, ja sam izgubila vrijednost jer više nisam mlada i lijepa.

Izvor: