Kada je test pokazao da sam trudna, muž i ja smo bili iznenađeni jer nismo planirali dijete. Nismo ni slutili da najveće iznenađenje slijedi kada vidimo bebu prvi put.

Tako svoju priču počinje Tejlor Dunavant (25) iz Misurija. Kako kaže, osjećala se “trudno” i dvije nedelje prije testa, a pošto je već jednom rađala, znala je kakav je to otprilike osjećaj. I dobila je potvrdu – marta 2018. godine stiže prinova.

Očekivala sam da to bude kao i prva trudnoća – ješću sve i svašta, ugojiću se 30 kila i rodiću prelijepu zdravu bebu. Međutim, iako mi se jelo sve, ništa nisam mogla da stavim u usta. Ne da se nisam ugojila, nego sam i smršala, što me je šokiralo i brinulo. Ljekari su me uvjeravali da nije problem što ne dobijam na težini i vjerovala sam im. Boljeli su me dijelovi tijela koje nisam ni znala da imam.

U 20. nedelji trudnoće, saznali smo da čekamo djevojčicu, što je bilo još jedno iznenađenje jer sam bila uvjerena da je dječak.

U nedelju, 4. marta, probudila sam se baš odmorna, kako se dugo nisam osjećala. Ustala sam i napravila doručak za sve a onda se posvetila kućnim poslovima. Inače mi je ovih nedelja sve bilo teško i stalno sam bila umorna, ali ne i tog dana. Sve je bilo divno. A onda, uveče mi je pukao vodenjak. Kako sam tvrdoglava, uvjeravala sam muža Krisa da nema potrebe da idemo u bolnicu jer ima još vremena, i da je bolje da se prvo naspavamo. Uostalom, termin za porođaj je bio tek za dvije nedelje. Međutim, insistirao je da odemo makar da provjerimo šta se dešava.

U bolnici mi je rečeno da nemam dvije nedelje i da beba stiže sada.

Poslije 15 sati porođaja, bila sam iscijeđena, a još se nije nazirao kraj. Sestra me je uveravala da će sve biti gotovo za 5 minuta. I odjednom, sestra je vrisnula: “Ima kosu!”. Nije me to iznenadilo, i naša prva kćerka rođena je sa punom glavom najtamnije kose.

A onda, beba je konačno izašla a sestra je bijelo pogledala i rekla samo “Oh”. Pogledala sam je i ja, i takođe iznenađeno uzdahnula. Beba jeste imala punu glavu kose, ali bijele kao snijeg.

Kris i ja smo se samo pogledali u nevjerici. Počela sam da se tresem, preplašena.

Kosa moje kćerke bila je glavna vijest bolnice i svi su dolazili da je vide. Svi su pričali samo o “albino bebi”. Obilježena je, a nije ni sat vremena na ovom svijetu. Boljelo me je to. Postala sam ljuta – ni u mojoj ni u Krisovoj porodici nema albino ljudi. Kako smo dobili takvo dijete? I šta to zaista znači za nju? Imala sam gomilu pitanja i nijedan odgovor. Na kraju, kako objasniti našoj petogodišnjoj kćerki šta se dešava? To je, ispostavilo se, bilo najlakše, jer je naša starija kćerka zaključila da je u našu porodicu stigla vila i to je bilo to.

Ljekari na prvoj kontroli i dalje nisu htjeli da tvrde da je albinizam, već su htjeli da to provjere testovima. Ispostavilo se da je upravo to u pitanju a meni se krv sjurila u glavu. Poslali su nas kod savjetnika za genetiku na razgovor.

Rekao nam je da će naša Nora cijelog života imati bijelu kosu, i teško da će ikada imati pigment, i u kosi i u očima. Ostaće joj srebrne sa crvenkastim odsjajem i imaće problema sa vidom. Takođe će imati slab sluh. Koža će joj biti strašno osjetljiva, a na izlazak bez sredstva za sunčanje ne smijemo ni da pomišljamo.

Međutim, meni je kamen pao sa srca. Jesu to strašne stvari, ali sve su rješive. U glavi sam imala mnogo gore scenarije.

U početku nam je bilo teško što nam prolaznici pilje u bebu i postavljaju pitanja. Trudim se da ipak budem fina jer je uglavnom u pitanju prijateljska radoznalost. I Kris i ja sada učimo mnogo toga, jer do Nore gotovo da nismo ni bili svjesni albinizma.

Biće ovo sasvim drugačije putovanje od onog koje smo očekivali, ali biće sve u redu. Albinizam je u redu. U redu je biti drugačiji. Nora mi je otvorila oči i naučila me da je svako različit na svoj način i da je to u redu.

Izvor: