Krajem devedesetih godina prošlog vijeka, Meri i Bred Kiš iz Ilionisa sa velikom radošću su dočekali rođenje kćerke, Mišel. Cijela trudnoća prošla je školski, kao i sam porođaj. Baš ništa nije ukazivalo na to da nešto može da pođe po zlu.

Međutim, čim su ljekari i roditelji pogledali novorođenče, bilo je jasno da nešto nije kako treba. Kako kažu, previše se razlikovala od “normalnih” beba. Naročito ih je, kažu, zaprepastio njen nos nalik kljunu.

Ljekari nisu mogli da objasne roditeljima šta im se dešava sa djetetom. Mišel je sama provodila sate listajući stručnu literaturu i sama je i došla do odgovora. Nisu ljekari krivi, postoji još svega 250 djece širom svijeta koji dijele stanje od kog pati Mišel, toliko je rijetko.

U pitanju je Hallermann-Streiff sindrom, koji se događa jednom u pet miliona slučajeva. Djeca koja se rode sa ovim sindromom imaju brojne ozbiljne zdravstvene smetnje. Mišel je zavisila od tube za hranjenje, aparata za sluh, štapa za hodanje, električnih kolica i ventilatora.

A na sve to, Mišel boluje i od dvarfizma. Iako je Sara, njena starija sestra, od nje starija svega dvije godine, Mišel joj ne dopire ni do struka.

I ljekari nisu imali dobre prognoze za Mišel. Roditelji, prirodno, za to nisu htjeli ni da čuju. Nisu odustajali od nje, i danas Mišel, na opšte zaprepašćenje ljekara, ima 20 godina. Ipak, zbog izgleda, mnogi misle da je dijete.

Mišel je i danas opčinjena svojom starijom sestrom Sarom i kaže da želi da radi “isto što i ona” – prevashodno da nađe dečka. Mišel, kaže, mašta o dugkosom emotivnom muškarcu. Vesela je i nasmijana, i ne žali se na velike zdravstvene probleme koje ima, kažu roditelji.

Izvor: